Moja priča počinje od trenutka kada sam spoznala teškoće s kojima se susreću djeca sa smetanjama u razvoju, gledajući ih u bolničkim prostorijama u kojima sam radila praksu kako se bore zajedno sa svojim uplašenim majkama. Te slike nikada nije izblijedila i uvijek me asociraju na moj početak. Tada sam donijela odluku da svoje vrijeme želim posvetiti djeci sa teškoćama u razvoju i vratiti im osmijeh na lice u svojim mogućnostima.
Jedna od najdražih je trenutak kada od djece dobijem povratnu informaciju ili kada primjetim da u meni vide podršku, pomoć, izlaz i svoje rješenje, često to iskažu sljedećim frazama:
“ Mogu li te uvijek nazvati”, “ Nemoj nikada otići”, “Hoćeš li me učiti i kad krenem na fakultet???” i mnoge druge.
Takvi trenuci ostaju zauvijek u posebnom dijelu mog srca.
Na svakom putu postoje prepreke, tako i na mom, ali vjera u sebe, upornost i hrabrost mi nisu dale da odustanem.
Ovaj posao koliko zahtjeva toliko me i ispunjava kao osobu. Mnoge su kompetencije koje trebamo posjedovati, a jedna od glavnih je suosjećanje i adekvatan pristup djeci. Svako dijete ima tendenciju prema osobi kojoj je stalo do njega.
Mnogo je projekata u kojima sam do sada učestvovala a koji se tiču inkluzije.
Jedan od njih je realiziran povodom Svjetskog dana osoba sa invaliditetom koji je koncipiran na način da se posjete djeca sa smetnjama u razvoju na nivou nekoliko ustanova. Cilj je bio da sa djecom provedemo vrijeme te da se upoznamo sa radionicama koje oni rade na svakodnevnom nivou. Djeca su dobila i paketiće, zbog toga je ovaj projekat ostavio poseban dojam na mene. Još jedan projekat meni posebno vrijedan jeste i taj koji je podrazumijevao da djecu vrtića PPU “Pčelica i med” u kojem trenutno radim upoznam sa dječakom sa invaliditetom sa kojim su imali priliku učestvovati u radionici. S obzirom da s njim radim već duži vremenski period, znam koliko mu znači takav vid podrške.
Budućnost svog rada vidim kroz svoj sopstveni napredak, ali i napredak mnoge djece. Znam da ću se uvijek truditi da dam najbolje od sebe. Za one koji imaju afiniteta prema ovakvom pozivu, neka se odvaže i krenu ovim stazama, zaista će biti ponosni na sebe i imati će emotivno obojene trenutke kojih će se rado sjećati.
Kada se vratim unazad, mnogo toga sam već iskusila i za kratak period bogata sam za neprocjenljive trenutke provedene sa djecom. Zaista je mnogo uspomena, kojih se rado sjećam sa ponekom suzom u oku.
Našoj zajednici inkluzija treba biti vodič ka napretku i reorganizaciji cjelokupnog društva. Inkluzija nam treba da postanemo društvo koje poštuje i prihvata različitosti, kao i da percipira njegovu istinsku vrijednost. Inkluzija je promijenila i proširila moje vidike, nadam se da će i svijest mnogih drugih.
Belma Duraković, Inkluzivni edukator- rehabilitator
