PONTEM

Web stranica se trenutno prikazuje na engleskom jeziku. Neki od sadržaja ostaju ne promijenjeni zbog targetirane publike. Kliknite na zastavu kako biste promijenili jezik stranice.
  • CONTACT E-MAIL info@pontem.org.ba
  • ADDRESS ZENICA Mokušnice 9A, Zenica​

BIOGRAFSKI AKTIVIZAM #1 – Osnažiti sebe, osnažiti inkluziju

Moj prvi susret sa inkluzijom u praksi kao dipl. socijlanog pedagoga u pravom smislu te riječi započinje prvim radnim iskutvom u struci na poziciji asistentice u nastavi u osnovnoj školi u Zenici, nakon što je Ministarstrvo za obrazovanje,nauku, kulturu i sport ZE-DO kantona, uz suglasnost Vlade ZDK, donijelo izmjene i dopune Pedagoških standarda za osnovnu te izmjene i dopune Pedagoških standarda za srednju školu, što je doprinijelo da diplomirani socijalni pedagozi kao i inkluzivni edukatori budu uvršteni u Pedagoške standarde u redovnim osnovnim i srednjim školama te u školama za učenike sa poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju. Samim time, učinjen je značajan korak u prepoznavanju i uvažavanju socijanih pedagoga kao stručnjaka.

Iako moje iskustvo kao socijlalnog pedagoga još uvijek nije značajno, što se nadam da će se u bliskoj budućnosti promijeniti, posjedujem određena iskustva koja su me na neki način oblikovala i učvrstila u želji i namjeri da se i dalje bavim ovim humanim zanimanjem uz konstantno usavršavanje zasnovano na konceptu cjeloživotnoig učenja.

Između ostalog, prvenstveno bih izdvojila trenutke kada sam tokom rada u nastavnom procesu doživjela da se učenik kome sam bila dodijeljena kao asistentica zaista počeo truditi i zalagati da usvoji znanja i vještine koje sam mu pokušavala na razne,individualno prilagođene načine prenijeti, te da su se njegova socijalizacija i integracija općenito poboljšale. Radi se o učeniku sa mentalnim poteškoćama što sa sobom nosi ispodprosječnu intektualnu sposbnost, poteškoće u učenju i pamćenju (kratkoroćno pamćenje) kao i socijalnoj prilagodbi. Vi kada kao pomagač dobijete taj željeni feedback od druge stranekada vidite da to što radite ima smisla, to automatski utječe na vas kao ličnost, kao stručnjaka i dobijete taj nalet energije koji ispuni cijelo vaše biće, te vas vuče da nastavite.

Također, ono što me pozitivno iznenadilo i dotaklo jeste izuzetno dobar odnos ostalih učenika u razredu prema djeci sa poteškoćama. Svjedočila sam prihvatanju, uvažavanju, toleranciji i empatiji.

S druge strane, izdvojila bih iskustvo u drugoj obrazovnoj ustanovi specijalizovanoj za učenike sa poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju koje sam na samom početku teže prihvatila, odnosno, imalo je poseban utjecaj na moj doživljaj svega onoga sa čim sam se do tada susretala samo u teoriji, a to je bilo kada sam se našla u situciji da budem asistentica trojici dječaka sa značajnim poteškoćama u socijalnoj komunikacij, izostanku iste, pragmatici, odnosno nemogućnošću verbalnog izražavanja. U takvim situacijama vi kao stručnjak možete vrlo malo često nista učiniti, nego prihvstiti realnost koja je takva kakva jeste.

Cijeli vaš rad se svodi na to da se to dijete/učenik ne povrijedi, da ne povrijedi nekog drugog, da ste pri ruci kada treba zadovoljiti osovne fiziološke potrebe i ima dana kada se sve završava na tome i jednostavno morate biti spremni na to i prhvatiti situaciju koja je pred vama.

Kada govorimo o preprekama inkluziji, njih je svakako bilo i bit će ih još dugo, sve dok se principijelne stvari ne poslože i dok se inkluzija samo formalno sprovodi. Mi inkluziju moramo živjeti.

Izdvojila bih i činjenicu da kada govorimo o inkluziji u redovnim školama da za kvalitetnu i uspješnu inkluziju nije dovoljno samo smjetiti učenike/djecu sa posebnim potrebama u redovnu nastavu kako bi se riješio problem segregacije, odnosno diskriminacije. Smatram da nema veće diskriminacije od pukog uključivanja djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u redovno obrazovanje bez odgovarajuće podrške, bez odgovrajućeg okruženja i svega što to uključuje.

Što se tiče ključnih značajki koje osoba koja se bavi pomagačkim radom mora posjedovati to su životne vrijednosti kao što su emocionalna inteligencija te empatija kao njen sastavni dio a koje predstavljaju značajanmost između vas i drugih. Ništa manje nije bitan ni altruizam,odnosno pomaganje drugome iz čiste želje za time a ne samo iz obaveze. Jednostavno, morate u sebi nositi goruću želju da budete ruka pomoći/glas onima koji su na bilo koji način marginalizovani/degradirani.

Osvrčući se na budućnost struke i napredovanja zajednice u smislu inkluzije, smatram da smo tek na početku i da je pred nama dugačak put, ali ne nužno i nemoguć.

Iz ličnog iskustva sam uvidjela da kao društvo sporo napredujemo ka inkluzivnoj ideji. Inkluzija kao takva, bi trebala postati životni stil svih nas, a za sad je u najvećem slučaju samo zadovoljena njena forma. Da bi kao društvo napredovali u smislu inkluzije, trebamo prvenstveno isticati i uvidjeti njene koristi kako po pojedince tako i po zajednicu.

Pomagačke struke kao što sama riječ kaže su one struke čiji je fokus usmjeren na pomaganje drugima u rješavanju životnih problema.

Pored svih pozitivnih aspekata pomaganja drugime u nevolji, izdvojila bih i onu drugu stranu koju pomagačke struke u ovom slučaju ističem svoju struku, nose sa sobom a to je sindrom sagorijevanja. Tome su skloni posebno oni koji sa prevelikom dozom entuzijazma i očekivanja ulaze u ovaj posao te kada se suoče sa izazovima koji su neminovni, počinju se osjećati depresivno, obeshrabreno, dolazi do emocionalne iscrpljenosti što utječe i na ostale aspekte života, čime se ulazi u jedan začarani krug.

Stoga, moj savjet svima onima koji koji osjećaju da je njihov životni poziv da pomažu drugima, što predstavlja veoma savjestan humanistički poziv, prije svega da osnaže sebe kao individue, izgrade svoje kapacitete, rezilijetnost na stres, pa tek onda krenu da isto primjenjuju na drugima kojima žele nesebično pružiti svoju pomoć.

Pomozite sebi da bi mogli pomoći drugima.

Amira Kulačić, dipl. socijalni pedagog

29.01.2024. g.