Upis na Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli bio je jedan od izbora koji su došli spontano. Istražujući odsjeke koje fakultet nudi, poremećaji u ponašanju su mi se činili kao nešto dinamičniji poziv od ostalih pomažućih struka. Iako pozadina zakonskih osnova nije stabilizirana i jasno definisana u kontekstu rada, trudio sam se da ne padam duhom, uzimajući u obzir da živimo u Bosni i Hercegovini, gdje ni na drugim poljima nije bajno. Ono što je sigurno jeste da, upravo zbog te dinamike, kreće i moja borba za stvaranje mjesta u sistemima podrške.
Moje prvo volontersko iskustvo vezuje se za Udruženje “Zemlja djece u BiH” kroz projekt “Stariji brat, starija sestra”. Kasnije dobijam priliku u angažmanu prikupljanja podataka za prvu socijalnu kartu u TK, proširujući svoje razumijevanje socijalnih potreba. Prvi honorarni volonterski ugovor potpisao sam s Birom za ljudska prava u Tuzli, pridružujući se “Dnevnom centru za djecu u riziku” u Bijeljini. Kroz radioničarske aktivnosti po određenom planu i programu, osjećao sam kako moj doprinos direktno utječe na živote djece u potrebi. Nakon toga, iskustvo je dobilo novi izazov kroz volontiranje u maloljetničkom zatvoru u Orašju, kao i uporedo volontiranje u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. Rad sa korisnicima na osnaživanju i pripremama za izlazak iz alternativnih smještaja, otkrio mi je nužnost podrške u najtežim životnim trenucima.
S pojavom migrantske krize u BiH, pridružio sam se grupi volontera posvećenoj pomoći izbjeglicama. Ubrzo sam dobio priliku za radno iskustvo u Centru PUŽ, suočavajući se s teškoćama koje su proizašle iz njihovih životnih priča. Svjedočeći njihovim traumama i teškom putu, postao sam svjestan važnosti empatije i podrške u rehabilitaciji. Izazovi su bili brojni, ali svaki uspjeh u osnaživanju pojedinaca donosio je osjećaj zadovoljstva i svrhe.
Kroz sve ove volonterske i radne angažmane, shvatio sam da je ljudski doprinos, ma koliko mali, ključan za stvaranje pozitivnih promjena u društvu. Moja priča postala je putovanje samorazvoja, sazrijevanja i neprestanog učenja, gdje je svaki korak bio korak prema izgradnji boljeg zajedničkog sutra.
Najsretniji trenuci u mom radu bili su, paradoksalno, vezani uz rad u Centru PUŽ. Svakodnevno suočavanje s ljudima koji su prošli kroz neizmjerne teškoće postalo je stvarnost koja je upotpunila sve teorije koje sam naučio tokom studiranja. Tokom angažmana kao socijalni pedagog na smještaju za ljude u pokretu, svaka priča postala je živa slika ljudske patnje, ali i izuzetne snage da se oporave. Gledao sam kako pojedinci, koji su bili skloni samopovrijeđivanju, korak po korak vraćaju kontrolu nad svojim životima uz podršku stručnog tima.
U jednom trenutku, naš skromni smještaj postao je poput porodične zajednice gdje smo međusobno dijelili radosti i izazove. Bili smo tim posvećen pomažući onima koji su se suočavali s najtežim trenucima u životu. Najsretniji trenuci događali su se kada smo svjedočili postignućima pojedinaca koji su pronašli hrabrosti da prebrode svoje traume.
No, nisu svi trenuci bili obasjani svjetlom. Susreti s pričama o nasilju i zlostavljanju izazivali su duboko emotivne reakcije. Rad sa žrtvama svih oblika nasilja zahtijevao je posebnu pažnju, ali istovremeno pružao priliku da se osnaže, podrže i izgradi otpornost.
Teškoće nisu bile samo u pričama korisnika, već i u suočavanju s ograničenim resursima. Rad s izbjeglicama, migrantima i osobama s teškim traumama zahtijevao je ne samo stručnost, već i fleksibilnost u prilagođavanju promjenjivim situacijama. Izazovi su postajali prilike za učenje i rast, kako za mene, tako i za cijeli tim.
Kroz sve te trenutke, shvatio sam da je empatija ključna, ali također važna i profesionalna podrška. Svaki dan rada na smještaju, postao je podsjetnik na važnost razumijevanja i solidarnosti u stvaranju prostora gdje svaki pojedinac može pronaći snagu za novi početak.
Kroz rad u sigurnom smještaju za ljude u pokretu, otvara se nova prilika za dodatnim angažmanom. Dobijam ponudu saradnje, kao asistent u provedbi muzičkih radionica preko “Muzeja ratnog djetinjstva Sarajevo” u grupi “Muzičari bez granica” što dodatno otvara sferu moje kreativnosti ali i učenja jedne potpuno nove strukture djelovanja, a to je rad s ljudima i njihovim iskustvima putem muzike.
Iz vlastitog iskustva rekao bih da je fokus na direktno terensko iskustvo najbolji način za profesionalno usavršavanje. Stoga, stičite relevantno znanje, slušajte priče korisnika i proširite svoja volonterska iskustva. Izgradite mrežu podrške, budite fleksibilni, i spremno se suočavajte s izazovima. Važno je stalno se promišljati i održavati motivaciju kroz samopromišljanje. Spremnost na učenje iz teškoća ključna je za osobni rast za svakog pojedinca. U mom slučaju, socijalna pedagogija je bila moja vodilja, moj put, i dala mi je više nego sam mogao i pomisliti onog dana kada sam nesigurno odabrao ovaj poziv upisavši fakultet.
Fahrudin Šehmehmedović, dip. socijalni pedagog
