Moja priča počinje još za vrijeme srednjoškolskih dana kada sam imala priliku volontirati u lokalnom udruženju za osobe sa oštećenjem sluha, gdje sam imala priliku asistirati u pripremi radionica za djecu zajedno sa rehabilitatorima, te se tu javlja moja želja za radom sa ranjivim kategorijama društva. Pored tog iskustva, imala sam priliku volontirati u još nekoliko lokalnih udruženja, te sam sve više imala priliku raditi sa ranjivim kategorijama, što mi je već dalo neke osnovne informacije i načine rada, pa sam se odlučila za studiranje na Odsjeku socijalne pedagogije i duhovne skrbi. Nakon četvrte godine studija, u mom gradu je počela migrantska kriza te sam se od augusta 2018. godine uključila u rad NGO koje su djelovale u sklopu odgovora na migrantsku krizu na području USK-a, gdje sam i danas zaposlena.
U proteklih 6 godina rada, bilo je toliko mnogo priča i ne znam koju bih od njih izdvojila, ali ono što je zajedničko većini priča je taj momenat da imate priliku nekome pomoći kada mu je najteže u tom trenutku, te izmamiti osmijeh na lice i taj osjećaj zahvalnosti kroz koji zaboravite sve poteškoće s kojima se nosite svakodnevno u radu. Dječiji osmijeh dok vam pokazuje igračku koju je dobio, osmijeh čovjeka koji je preumoran ali ste razgovarali s njim i donijeli obrok ili osmijeh žene kojoj ste dali podršku i nadu da će sve biti dobro su posebni trenuci koji i daju snagu za svakodnevni rad.
Kako sam sa 24 godine dobila priliku za posao, još uvijek nisam imala neka znanja i tehnike kako se nositi sa izazovima. Ali kroz ove godine smatram da sam se pored poslovnog, izgradila i kao ličnost, te pronašla mehanizme koji mi pomažu da se nosim sa svakodnevnicom. Edukacija, razvoj vještina komunikacije, briga o mentalnom zdravlju i poticanje pozitivne zajednice su moji načini za prevazilaženje situacija.
Smatram da tolerancija, otvorena komunikacija i razumijevanje drugog i drugačijeg su ključne, posebno u pomagačkim strukama. Nekad osmijeh i razgovor sa osobom kao da se poznajemo dugo godina je ono što najviše treba, jer smatram da nam svima treba ponekad podsjetnik da smo svi isti, da smo često u sličnim iskušenjima te da je podrška ključna za sve nas kako bismo zajedno gradili bolje okruženje i zajedničku budućnost.
U kontekstu migracija, smatram da je najznačajniji projekt uključivanje djece iz migrantske populacije u proces obrazovanja, gdje djeca imaju priliku za učenje, učenje i razvijanje vještina, te rada na sebi što je zasigurno važno za njihov razvoj ličnosti, posebno zbog situacije u kojoj se nalaze. Pored toga, smatram da grad Bihać sve više daje pažnju inkluziji, te kroz razne projekte i ideje postajemo grad pristupačan svakome i razvijamo svijest lokalnog stanovništva o inkluziji, što je doista pohvalno i odličan primjer kako promjene su moguće kada je jasan cilj i želja za napredovanjem zajednice.
Što se tiče mog budućeg rada, nadam se da ću imati priliku nastaviti djelovati u sličnim poljima kao i do sada, s tim da razmatram i odlazak iz BiH, jer nažalost prilike za zaposlenje socijalnih pedagoga su minimalne, a svakako želim iskoristiti priliku za usavršavanje i prenošenje znanja koje sam stekla prethodnih godina.
Što se tiče lokalne zajednice, nadam se da će biti prilike za dodatni razvoj u vidu osnivanja dodatnih centara koji bi djelovali u oblasti inkluzije, te unaprijeđivanje servisa za što adekvatniji inkluzivni pristup.
Podijelila bih svoje dvije vodilje kroz sve godine obrazovanja i rada, a to je citat od Mahatme Ghandija “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu” i ajet iz Kur’ana: “Jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam”.
Pored toga, svakako je pohvalno ukoliko želite biti ti koji će pomagati drugima i graditi bolju sredinu za sve nas. Koliko god se ponekad čini nemoguće ili smatrate ali šta mogu ja kao pojedinac učiniti, vjerujte da možete jer od pojedinaca sve kreće. Ohrabrite se da se uključite u lokalnu zajednicu kroz volontiranje, razvijajte sebe kao ličnosti, učite strane jezike, ali uvijek se podsjećajte da razumijete druge, prilagodite komunikaciju i svakog gledajte jednako, jer pomažući druge pomažete i sebi, te smo svi na istom stepenu i potrebni jedni drugima.
Smatram da je danas najveći utjecaj društvenih mreža u svim sferama života, te je samim tim i velika uloga. Širenje pozitivnih priča inkluzije i podrške je sve češća, što me jako raduje jer pokazuje kako ipak inkluzija je prisutna u svakodnevnici, te svakako kroz širenje priča i prepoznavanje mogućnosti da svako od nas može dati svoj doprinos inkluziji je ključna.
Amira Delić, dipl. socijalni pedagog
