U svijetu gdje se svaki uspjeh mjeri brojevima i postignućima, često zaboravljamo na male, suptilne trenutke koji mijenjaju živote. Moje iskustvo s mentorskim projektom je dokaz da ponekad, manje je zaista više.
Kada sam dobila zadatak raditi sa djevojčicom koja je imala artikulacijskih problema i mucanje, bila sam spremna na izazov. Njena nesigurnost bila je očigledna već pri prvom susretu. Znojni dlanovi i treperavi glas ukazivali su na strah kojeg je nosila sa sobom u svaki razgovor. Kao mentorica, željela sam joj pružiti sigurnost i prostor da se izrazi bez bojazni od osude.
Naši susreti su bile jednostavni. Sjeli bismo zajedno, pričali o svakodnevnim temama, i polako sam primijetila promjenu. Djevojčicino mucanje, koje je na početku bilo izraženo, gotovo je nestalo u razgovoru sa mnom. Njene riječi su postale tečnije, a osmijeh sigurniji. Na samome početku, s obzirom na slab interes za komuniciranje i stres kojeg je ispoljavala u razgovoru, u meni se rodila sumnja – je li joj sa mnom dovoljno zanimljivo? Da li joj pružam dovoljno stimulacije?
Svakodnevno sam se preispitivala, misleći da joj treba neko drugi, neko ko će je možda više zabaviti ili motivisati. Mislila sam ako se dosađuje, možda će izgubiti interes, a to bi bila prava šteta. Ta moja sumnja me tjerala da razmišljam da neko drugi bude njen mentor, uvjerena da bi joj to bilo bolje.
Ali, kako to obično biva, stvarnost me iznenadila. Saznala sam nešto što mi je potpuno promijenilo perspektivu. Djevojčica je majci govorila da joj je sa mnom lahko razgovarati i da se osjeća ugodno i opušteno. Tada sam shvatila, ono što sam mislila da je nedostatak, a zapravo je bila naša najveća snaga.
Ova povratna informacija bila je više nego dovoljna da shvatim važnost jednostavne prisutnosti. Nije uvijek potrebno biti najsjajniji, najzabavniji ili najdinamičniji. Ponekad, biti tu, slušati i razumjeti je sve što je potrebno.
Kao društvo, često smo usmjereni na velike geste i dramatične promjene, ali pravi napredak često dolazi iz malih, svakodnevnih koraka. Moj rad sa ovim dječakom podsjetio me da je ponekad najvažnija stvar koju možemo učiniti jednostavno biti prisutni. Naši mali, tihi doprinosi mogu imati najveći utjecaj.
Na kraju dana, inkluzija i razumijevanje ne zahtijevaju uvijek velike resurse ili nevjerovatne talente. Oni zahtijevaju srce, strpljenje i spremnost da se bude tu za drugu osobu. I to je nešto što svako od nas može pružiti. Naša sposobnost da činimo razliku leži u jednostavnim, svakodnevnim trenucima koje često uzimamo zdravo za gotovo.
U svijetu koji teži velikim postignućima, sjetimo se da male pobjede imaju ogromnu vrijednost. Biti prisutan, slušati i pružiti podršku može promijeniti nečiji život na načine koje možda nikada nećemo u potpunosti shvatiti. I to je ono što čini prave ambasadore inkluzije – ljude koji svakodnevno, malim koracima, čine svijet boljim mjestom za sve nas.