Život u inostranstvu, daleko od rodne domovine, donosi svoje izazove. Za mnoge od nas, ti izazovi se često multipliciraju zbog našeg izgleda ili vjerovanja. Ovo je priča o snazi, upornosti i borbi za pravo na vlastiti identitet.
Kada sam stigla u novu zemlju, nosila sam sa sobom ne samo prtljag već i hidžab – simbol moje vjere i identiteta. U rodnoj domovini, hidžab je bio uobičajen prizor, ali ovdje, u zemlji sa pretežno katoličkom populacijom, postao je znak po kojem sam se odmah izdvajala. Nositi hidžab u novoj zemlji značilo je nositi dupli teret, posebno kada je u pitanju integracija u društvo i pronalazak posla u struci.
Pokušaj zapošljavanja bio je put prepun prepreka. Aplikacija za radno mjesto u Ministarstvu obrazovanja bila je moja prilika da radim posao za koji sam se obrazovala i koji volim. Uprkos obeshrabrujućim komentarima poput “Teško se sa hidžabom upada u prosvjetu i obrazovanje,” bila sam odlučna dokazati suprotno.
Prvi krug razgovora za posao prošao je sjajno. Sretna i ohrabrena, nastavila sam dalje. U drugom krugu posjeta različitim ustanovama, izabrala sam vrtić koji mi je najviše odgovarao. Razgovor je tekao dobro, voditeljica vrtića bila je impresionirana mojim kvalifikacijama, motivacijom i entuzijazmom. Sve je izgledalo obećavajuće, sve do jednog trenutka.
“Veoma smo zainteresirani da vas primimo u naš tim, ali samo ako biste skinuli svoj hidžab i radili bez njega,” rekla je voditeljica na kraju intervjua. Bio je to trenutak hladnog tuša. Moje srce je potonulo. Kako objasniti nekome da je hidžab dio mog identiteta, da ne utiče na moju profesionalnost, da je to moja privatna stvar?
U šoku i nevjerici, pokušala sam objasniti. “Moj hidžab ne narušava nikakve poslovne okvire, niti me u čemu ograničava. Molim vas, dozvolite mi da se pokažem i dokažem.” Ali voditeljica je bila nepokolebljiva. Razgovor je završio, a ja sam se vratila kući osjećajući se poniženo i diskriminirano.
Imala sam dva izbora: odustati ili se boriti. Iako sam bila svjesna da sam samo jedna osoba u velikoj instituciji, znala sam da ne mogu šutjeti na nepravdu. Navečer sam napisala pismo predstavnici Ministarstva i poslala ga svima u hijerarhiji – od voditelja do najnižih nivoa.
U pismu sam opisala svoj slučaj, izrazila razočaranje i nezadovoljstvo tretmanom. “Nadam se da je Njemačka – zemlja slobode mišljenja i shvatanja, po čijem Ustavu je zagarantovano pravo na religiju i njeno praktikovanje, a diskriminacija zakonom zabranjena i kažnjiva,” pisala sam. Pozvala sam ih na aktuelizaciju ove problematike, na pravo žena sa hidžabom da se bave poslovima za koje su se obrazovale.
Rano ujutro dobila sam poziv iz Ministarstva. Izvinili su se zvanično i obećali da će se pobrinuti za moj slučaj. Nedugo zatim, dobila sam novu radnu ponudu – u vrtiću blizu mog stana, sa mladim timom i divnim kolegama. Voditeljica mi je sama ponudila prostor za molitvu i pokazala razumijevanje i poštovanje prema mojoj vjeri.
Ova priča nije samo moja, već svih žena koje se suočavaju sa diskriminacijom zbog svog izgleda ili vjerovanja. Borba za pravo na vlastiti identitet je univerzalna. Moj hidžab je simbol mog identiteta i vjere, a ova pobjeda je korak ka većoj inkluziji i razumijevanju.
Možemo mijenjati svijet malim koracima, a svaki glas protiv nepravde doprinosi boljem sutra za sve nas. Biti ambasador inkluzije znači ne samo boriti se za svoja prava, već i za prava svih koji su u sličnoj situaciji. Zajedno možemo stvoriti svijet gdje svaki pojedinac može slobodno izraziti svoj identitet, bez straha od diskriminacije.
Ajla Ćerim Patković, dipl. prof. predškolskog odgoja i obrazovanja
