Da me je neko prije deset godina upitao šta želim da budem kada porastem moj odgovor bi bio novinarka. Moj život bi se ogledao uz predstavljanje priča o djeci, životima djece u Africi ili ko zna gdje. Od tada do danas se se sve promijenilo osim činjenice da pišem o djeci. Na dan odluke upisa na fakultet, sudbinu mi je odredio obični informativni prospekt o univerzitetima u Tuzli. Sjećam se tada vrtilo sam malo lijevo, malo desno, na jednu pa na drugu stranu i sve mimoilazila veliki nazivi fakulteta. Pogledala sam
Edukacijsko rehabilitacijski fakultet, osim što sam pomislila da ovo nikada neću moći znati izgovoriti pomislila sam šta bi to moglo da bude. U opcijama je stojalo poremećaji u ponašanju, socijalna pedagogija. Taj dan sa neozbiljnim pristupom u životu mi je predstavio najbolju životnu odluku. Odluku koja je usmjerila mene pravcem kojim želim ići, odluku gdje sam pronašla ono svoje pravo ja. Za mene je socijalna pedagogija najmanje posao., profesionalno zvanje ili bilo šta slično, za mene je ona ljubav.
Na svu sreću tokom studija volontirala sam u organizaciji “Zemlja djece u BiH” gdje sam stekla svoje prvo radno iskustvo. Unazad deset godina Koliko sam profesionalno angažovana u organizaciji imala sam priliku da radim na mnogim projektima koji su ponekad imali u potpunosti veze sa socijalnom pedagogijom, a ponekad sam poveznice sama tražila. Jedan od krovnih projekata na kojima sam angažovana jeste Centar za savjetovanje i zagovaranje za prava djeteta. Misija i vizija moje organizacije ogleda se u unapređenju i osnaživanju dječijih prava. Svoj rad temeljim na principima UN Konvencije o pravima djeteta,i kroz godine iskustva mišljenja sam da ista treba da bude na stolu svih službenika koji imaju bilo kakav uticaj na odluke koje se donose kada je u pitanju interes djeteta. Na svom poslovnom putu naučila sam najvažniju stvar a to je da nema zakona iznad prava i interesa djeteta. Kroz posao sam se susretala sa mnogim situacijama gdje sam bila ogorčena na sistem, gdje sam se osjećala bespomoćno spram potrebe djeteta i mogućnosti sistema da ga podrži. Nisam dozvolila da mi takve i slične stvari utiču na vjeru da dobro još uvijek postoji, da dobro počinje od nas samih i da svako može da bude u tom nizu. Do nas je , nije do sistema. Kroz praktičan rad na terenu sa djecom i porodicama u visokom riziku uvidjela sam značaj i ulogu socijalnog pedagoga. Vrlo često kažem tamo gdje medicina i svi ostali zakažu dolazimo mi da korigujemo sve ono što se korigovati može i da se oslonimo na svaki mogući potencijal
koji postoji. U okviru projekta Centar za savjetovanje i zagovaranje za prava djeteta angažovana sam kao i član mobilnog tima za proaktivnu identifikaciju potencijalnih žrtava trgovine ljudima. Veoma težak i zahtjevan posao koji mi je pružio priliku da spasim mnogo malih života koji sticajem nesretnih okolnosti dane umjesto u školi provode na ulici.
Pored angažmana na projektu Centar za savjetovanje i zagovaranje za prava djeteta, na poziciji koordinatorice projekta Stariji brat,starija sestra sam angažovana više od 8 godina. Program Stariji brat, starija sestra jeste mentorski oblik programa koji pruža dvosmjernu podršku djeci koja su direktno uključena u program i volonterima odnosno studentima koji su angažovani na program. Projekt je namijenjen djeci u riziku, djeci u potrebi, djeci kojoj iz bilo kojeg drugog razloga treba individualna pomoć i podrška. Angažovani su volonteri, student pretežno pedagoških usmjerena ali nije pravilo. Kroz deset mjeseci koliko traje jedan ciklus programa student imaju jedinstvenu priliku za profesionalnim osnaživanjem i ciljanim stručnim usavršavanjem. Uloga koordinatora projekta jeste mentorskog karaktera koja treba da se angažuje tek onda kada ne ide sve onako kako smo i zamislili. Rad sa odraslim osobama, sa djecom i porodicama u riziku je zaista pun izazova, i na putu realizacije programa susretala sam se sa raznim poteškoćama koje su mi samo dodatno pomogle da se osnažim kao osoba, kao profesionalac i kao neko ko treba drugome pružiti pomoć i podršku. Ono što me kao koordinatoricu programa u negativnom kontekstu iznenađuje jeste što svake godine imamo sve manji broj prijavljen volontera i što su student više zainteresirani da idu preko granice, nego za opciju da grade nešto u svom dvorištu.
Za iskustvo je potrebno vrijeme, za izgradnju profesionalnog profila ličnosti godine, apsolutno ništa ne može I neće doći preko noći. Moje prvo iskustvo u praksi je vezano za volontersko sudjelovanje na projektu Stariji brat starija sestra, na osnovu kojeg sam dobila i posao gdje radim i dan danas. Mi kao društvo moramo više da njegujemo filantropiju, da ulažemo i da cijenimo volonterski rad. Volonteri kroz projekat Stariji brat,starija sestra djeci daruju vrijeme, a to je ono što nema cijenu. Moja me radoznalost i želja za učenjem dovela da nakon 11 godina radnog iskustva upišem drugi ciklus studija socijalne pedagogije i vratim se u studentske klupe. Zahvalna sam univerzumu što je istinski vrijedne ljude poslao u moj život koji su mi ukazali da je samo nebo granica. Trenutno sam u završnoj fazi drugog ciklusa studija gdje sam tokom protekle godine dana imala priliku da pogledam socijalnu pedagogiju drugim očima, te da se usmjerim na daljnji rast i razvoj. Najbolje mjesto gdje me je moj anđeo čuvar poslao jeste fakultet. Vrlo često kažem “Niko nije učinio manje od onoga ko je mogao učiniti sve, a nije učinio ništa”. I ti i ja možemo mnogo toga, za mane kao socijalnu pedagogicu samo je nebo granica, a sve ostalo samo izgovori.
Medina Gračić, socijalna pedagogica,
Udruženje”Zemlja djece u BiH”, koordinatorica projekta Stariji brat,starija sestra
