Socijalna pedagogija je nauka usmjerena ka teoriji i praksi (nerijetko i politici), koja se ponekad naziva “odgoj u najširem smislu”. U javnoj politici, termin socijalna pedagogija obuhvata mjere koje imaju širok odgojni pristup društvenim pitanjima i problemima (poremećaji u ponašanju, ovisnosti, beskućništvo, itd.). To je samostalna akademska disciplina, sa vlastitim teorijama, koja se oslanja na discipline kao što su psihologija i sociologija. Socijalna pedagogija je etička praksa, a njena uloga je da poveže socijalnu zaštitu i odgoj kroz praksu usmjerenu na odnose, gdje je centralna ideja da svaka osoba ima vlastiti potencijal, a cilj prakse socijalne pedagogije je stvoriti uslove u kojima ljudi mogu napredovati i razviti svoj jedinstveni potencijal.

To su osobe kvalifikovane za bavljenje socijalnom pedagogijom, koje rade zajedno s djecom, mladima i odraslima u različitim sektorima i službama. Da bi stekli kvalifikacije, oni se obrazuju između 4 i 5 godina (često 3 i 5 godina), prolazeći i kroz teorijske studije i kroz praksu, pripremajući se za rad koji zahtijeva redovnu profesionalnu refleksiju. Za socijalne pedagoge, refleksija je etički proces te uključuje teoriju i samosvijest. Oni uče biti svjesni toga kako sami utječu na različite situacije i kako različiti društveni faktori utječu na živote ljudi. Za socijalne edukatore, refleksija treba voditi ka odgovarajućem djelovanju.

Socijalni pedagozi rade sa širokim rasponom dobnih skupina, s ljudima od 0 do 100 godina. Mogu se naći u sistemu socijalne zaštite, pravosuđu, zdravstvu, obrazovanju, univerzalnim službama kao što je rani i predškolski odgoj, te u specijaliziranim službama poput onih za djecu, mlade i odrasle u nepovoljnom položaju. Socijalni pedagozi se bave formiranjem i kontinuiranim razvojem cjelokupne ličnosti, njenom fizičkom, emocionalnom, intelektualnom i socijalnom dobrobiti. Socijalni pedagozi često koriste umjetnost i kreativnost u okviru neposrednog rada s pojedincima i grupama. Grupni rad je česta odlika socijalnopedagoške prakse.

Evo prijevoda ovog odlomka na bosanski jezik. Tekst je stručan i precizan, s obzirom na to da se radi o specifičnom akademskom kontekstu u Bosni i Hercegovini (Univerziteti u Tuzli, Zenici i Bihaću). Socijalna pedagogija u Bosni i Hercegovini etablirala se kao akademska disciplina, s obzirom na to da u ovom polju postoje naučna istraživanja, kao i akademski programi koji obrazuju ovaj kadar. Kako bi ispunila epistemološke kriterije, socijalna pedagogija mora postavljati pitanja koja će biti analizirana i kritički vrednovana kroz empirijske studije. Govoreći s tačke gledišta podjele istraživanja Rauschenbacha i Tholea (1998), u bosanskohercegovačkom kontekstu bilježe se istraživanja koja su provedena unutar drugih naučnih oblasti, ali su relevantna za socijalnu pedagogiju, kao i socijalnopedagoška istraživanja u užem smislu, tačnije, istraživanja socijalnih pedagoga o specifičnim socijalnopedagoškim pitanjima. Maglić (2023, str. 24-27) navodi da se u Bosni i Hercegovini specifično socijalnopedagoško istraživačko područje prepoznaje kroz istraživačke probleme koji su usmjereni na: fenomenološke i etiološke aspekte poremećaja u ponašanju, fenomenološke i etiološke aspekte sociopatoloških pojava, fenomene socijalne isključenosti i socijalne integracije, ulogu i značaj prevencije i evaluacije prevencijskih programa, socijalnopedagoško značenje porodice, škole i zajednice, promišljanje identiteta socijalne pedagogije, afirmaciju i promociju ideje socijalne pedagogije, socijalne inkluzije, teškoća u razvoju itd. Socijalnopedagoške akademske diskurse Bosne i Hercegovine moguće je razumjeti iz polja edukacijsko-rehabilitacijskih i pedagoških nauka, te socijalnog rada i sociologije. Ponuda akademskog studija na Univerzitetu u Tuzli dio je edukacijsko-rehabilitacijskih nauka, unutar kojih je razumijevanje socijalne pedagogije usmjereno ka poremećajima u ponašanju. Ciljani fokus je stoga na etiološkim, fenomenološkim i tretmanskim pristupima poremećajima u ponašanju djece, mladih i odraslih, uz neizostavan socijalnopedagoški preventivni imperativ. Ponuda akademskog studija na Univerzitetu u Zenici dio je pedagoških i društvenih nauka, unutar kojih je razumijevanje socijalne pedagogije postavljeno široko. To znači da nastoje obuhvatiti sve uzraste (djecu, mlade, odrasle i starije osobe) i sve okolnosti koje mogu dovesti u pitanje uspješnu i održivu svakodnevnicu ljudi. Specifičnost ovog studijskog programa je njegovo pozicioniranje na Islamskom pedagoškom fakultetu, što mu pruža dodatno razumijevanje čovjeka iz duhovne perspektive, ali i izvor transdisciplinarnog karaktera ove discipline. Naime, postoji saglasnost da teoretiziranje o socijalnoj pedagogiji zahtijeva normativnu orijentaciju (Lambers, 2018), pa je na ovom fakultetu, pored različitih filozofskih i etičkih orijentacija, islamska duhovna tradicija vrijedan izvor normativnih orijentacija. Univerzitet u Bihaću je također usmjerio razumijevanje socijalne pedagogije više prema pedagoškim i društvenim naukama, naglašavajući duhovnu skrb, ne samo u programskim sadržajima, već i u konačnom zvanju diplomanata. Donekle različito razumijevanje socijalne pedagogije u Bosni i Hercegovini nije njen nedostatak, već odraz onoga što se historijski i kontekstualno dogodilo (dešava) općenito u razvoju socijalne pedagogije, uz uslov da je otvorena unutar svojih granica (Thole i Galuske, 2003). Kako će Úcar (2012) navesti, riječ je o složenom teorijskom i praktičnom području koje je podložno raznolikim i različitim tumačenjima, ne samo između različitih zemalja, već i unutar jedne zemlje.

U Bosni i Hercegovini, praktično polje djelovanja socijalnih pedagoga najviše je prepoznato u onim dijelovima zemlje gdje se provodi i akademsko obrazovanje ove struke. To znači da su socijalni pedagozi uglavnom zaposleni u Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom i Unsko-sanskom kantonu, te u pojedinačnim slučajevima u drugim kantonima. Kada je riječ o institucionalnom mjestu obavljanja socijalnopedagoškog rada, to su prvenstveno centri za socijalni rad, predškolske odgojno-obrazovne ustanove, domovi za djecu bez roditeljskog staranja, odgojno-popravni domovi, zavodi za borbu protiv ovisnosti, centri za mentalno zdravlje, stambene zajednice za osobe s teškoćama u razvoju, škole i drugo (Više o navedenom u Maglić, 2023). Na početku razvoja socijalne pedagogije u Bosni i Hercegovini, polje rada socijalnih pedagoga nije bilo značajno pokriveno i napredovalo je vrlo sporo. Danas, iako situacija nije na zadovoljavajućem nivou, ona je ipak mnogo bolja, s obzirom na to da u navedenim kantonima imamo barem jednog socijalnog pedagoga u gotovo svim socijalnim službama, a ponekad i više. S pravom možemo tvrditi da se situacija po pitanju profesije socijalnog pedagoga u Bosni i Hercegovini poboljšava, a to je rezultat napora akademskih institucija u kojima se ovaj kadar obrazuje, strukovnih udruženja i individualnih napora socijalnih pedagoga. Ovdje ne smijemo zanemariti činjenicu da društveni uslovi u kojima živimo sve više nameću potrebu za pomažućim profesijama, pa tako i za socijalnim pedagozima. Pored sve većeg broja djece i mladih s teškoćama u razvoju i problemima u ponašanju, raste i broj osoba s problemima anksioznosti i depresije. Tu su i novi izazovi povezani s digitalizacijom, poput socijalno-digitalne isključenosti, nedostatka digitalnih prilika, digitalne diskriminacije, nasilja na internetu, ovisnosti o internetu, digitalne nepismenosti i sextinga. Posebno su relevantni problemi s kojima se suočava naše okruženje, a odnose se na nasilje nad ženama i nasilje među mladima. Nažalost, ni budućnost nema tako optimistične obrise ako je ogledamo u sadašnjosti koju živimo, tako da će sve te promjene sve više ukazivati na potrebu za pomažućim profesijama kojima pripada i socijalna pedagogija.